Panicni poremecaj

fiće

O paničnom poremecaju govorimo kada se kod nekoga počnu sve učestalije javljati panične reakcije. Osoba je obično svesna samo telesnih simptoma ( ubrzan rad srca, ubrzano disanje, stezanje misića, preznojavanje), a nije svesna toga da su to simptomi određenog osećanja sa kojim nije u kontaku. Ovo osećanje je veoma snažno (afekat). Osoba ne može da ga objasni sebi, doživljava ga kao napad na sebe, plaši se da joj se može desiti nešto strašno u narednim trenucima (da će poludeti ili umreti). Oseća se zatečeno, sve je to jako iznenađuje, i ne zna da li može da prekine kontakt sa tim osećanjem. Zato reaguje panikom. Otuda naziv panična reakcija. U ovim trenucima osoba nije svesna ni toga da se uspaničila, nego je panična reakcoja opet za nju razlog za jos jedan strah – strah da će se to ponoviti u nekoj najnezgodnijoj i najnepoželjnijo mogućoj situaciji.

Znači, sve počinje od jednog osećanja koje je potpuno neprihvatljivo za osobu, da bi se na to nadovezala panična reakcija (strah od prvobitnog osećanja), a onda na sve to i jedna vrsta anksioznost (teskobe) – strah da će se panična reakcija ponoviti.
Rešavanje problema ide u obrnutom smeru. Najpre osoba treba da shvati da se panična reakcija neće ponoviti u nekom od nje nezavisnom trenutku, nego da od nje zavisi kada će da se uspaniči, a kada neće. Zatim osoba shvata da nema potrebe da panikom reaguje na prvobitno osećanje i uči druge načine da ga kontroliše. Na kraju postepeno uči da uspostavlja kontakt sa prvobitnim osećanjem.

Ne reaguju svi ljudi na snažne afekte sa kojima nisu u kontaktu zato što im nisu prihvatljivi paničnom reakcijom. Postoje i drugi mehanizmi o kojima neću sada govoriti (npr opsesivna reakcija). Paničnom reakcijom često se reaguje na separacioni strah. Taj strah obicno potiče iz neke situacije u detinjstvu kada se dete plašilo da će biti ostavljeno. Takav strah kasnije postaje potpuno neprihvatljiv, jer osoba odlučuje da bi” trebalo da postane samostalna”. Samim tim postaje “besmisleno” plašiti se od odvajanja kada čovek ionako treba da se osamostali od roditelja. Zato osoba potpuno prekida kontakt sa separacionim strahom. Međutim, taj strah nikako neće prestati time što je prekinut kontakt sa njim. Osoba će i dalje u određenim trenucima osećati taj strah, ali će biti svesna samo njegovih telesnih simptoma, pa će zato reagovati panikom.Ovo su obično trenuci kada se plaši da će biti ostavljena od bliske osobe baš onda kad joj je u životu nešto teško (događaj “okidač”- npr. dodatni pritisak na poslu, odlazak dece na školovanje). Način vezivanja ovih osoba za partnere je obično simbioticki – pošto nemaju dovoljno svog unutrašnjeg oslonca, sigurnost osećaju samo u prisustvu partnera. Njima je život i inače težak kada nemaju partnera, jer osećaju da nisu sposobni da se samostalno nose sa životnim okolnostima.
Naravno, postoje i druga osećanja na koja se može reagovati paničnom reakcijom.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut

PANIC DISORDER
A panic disorder refers to recurring panic attacks or reactions a person may experience. The person is usually only aware of the physical symptoms (palpitations, breathing difficulties, muscle tension, sweating), and isn’t aware of the fact that they are just symptoms of a certain feeling the person is not in contact with. This is a very strong and intense feeling. The person isn’t able to explain this feeling to himself/herself, he/she perceives it as an attack, he/she is afraid that something horrible might happen next (fear of losing sanity, fear of death). The person is stunned by the feeling, finds it rather surprising, and doesn’t know if he/she can cut the feeling off. And reacts by panicking. Therefore the term panic reaction. At these moments the person isn’t even aware he/she is panicking, the panic reaction is another reason to feel fear – fear that it will happen again at the worst possible moment.
So, it all starts with a feeling that is completely unacceptable for the person, which leads to a panic reaction (fear of the feeling that was first experienced), and then on top of that we have a certain type of anxiety – fear that the panic reaction will happen again.
Solving this problems starts with the end. The person must first realize that the pani reaction will not reoccur independently from that person in any given moment, it depends upon the person whether the panic reaction will happen again. Then the person realizes that there is no need to panic again to the former feeling, and discovers other ways to control it. Finallt, the person learns to establish contact with the original feeling.
Not all people react with a panic reaction to intense feelings they are not in contact with because they are unacceptable. There are other mechanisms which I shall not discuss here (obsessive reaction for example). A panic reaction is usually a reaction to separation anxiety. This anxiety usually stems from a childhood situation when the child feared that it would be abandoned. This type of anxiety later becomes completely unacceptable, because the person decides he/she “should become independent”. It then stops “making sense” to fear separation because it is time to lead an independent life.
That is why the person stops being in contact with the separation anxiety. However, this fear won’t diminish on its own just because the person is not in contact with it anymore. The person will still experience these emotions in isolated moments, but will only have awareness of its physical symptoms, and will therefore react by panicking. These moments usually occur when the person fears he/she will be abandoned by a close person in the moment he/she is going through a difficult life period (the “trigger” event – intense pressure at work, children starting school). The way in which these individuals connect to their partners is usually symbiotic – due to the fact that they lack inner strength and support, they feel secure only when they are with their partner. Life is usually difficult without a partner for them, because they feel they are not capable of independently dealing with life circumstances.

Of course, a person may react with panic to other feelings as well.

Danijela Stojanovic, clinical psychologist and therapist

Cilj psihoterapije je prihvatanje stava da su sva osećanja prihvatljiva (“sve što je ljudsko nije mi strano”), kao i izgradnja samopouzdanja (svesnosti da osoba može samostalno da se nosi sa svojim životnim okolnostima).
Takođe je veoma važno da osoba nauči da može da kontroliše svoje emocije u svakom trenutku. Tome, pored terapeutovog objašnjenja, služe i mnogobrojne tehnike koje se uče tokom psihoterapije.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut